Kada se Camino bliži kraju i još te svakih pola kilometra maleni kameni stup uz put podsjeti na to, srce se sve više steže i ne želi kraj. Misli se trude sačuvati svaku sliku, moment, lice, mjesto koje je vidjelo, osjetilo, čulo i namirisalo zadnjih mjesec dana. Ali tijelo se ne zaustavlja. Ono već zna put i smjelo ide naprijed. I dok glasa nema, sreća i tuga svoju bitku vode.
Kada kilometri postanu metri, koraci se nesvjesno ubrzavaju, a iščekivanje i uzbuđenje je sve veće i veće. Nisu više potrebne žute strelice, put osijećaš, znaš ga.
Stepenice te vode kroz prolaz, čuješ zvukove gajdi i keltske muzike koju ulični svirač svira, a ispred tebe se otvara prostrani trg. Pogled traži, ne vidi. Ideš prema sredini trga, okreneš glavu, podigneš pogled... i ostaneš bez daha!
Ispred tebe stoji veličanstveno, močno i jako dobro poznato zdanje koje toliko dugo žudis vidjeti, još od onog trećeg jutra kada je prvi korak postao bolan. Oči ne trepću, ne vjeruju, ali srce se smije sve jače i jače, dok ne eksplodira osmjeh na licu i ne zaiskri suza u oku.
I onda čujes pljesak!
I tek onda primjetiš brojne ruksake po trgu, poznata lica koju su stigla netom prije tebe i koja te raširenih ruku grle i žele s tobom podjeliti taj dugo očekivani trenutak. Sreća je neopisiva. Poželiš samo leći nasred trga, nasloniti glavu na ruksak i upijati svu onu silnu energiju koju katedrala širi.
I onda zapravo tek tada krene cijela procesija doživljaja, emocija i momenata.
Sveta misa za hodočasnike i trenutak kada istaknu svaku državu i mjesto odakle su pristigli hodočasnici, pa dok gledaš poznata lica kako ponosno stoje, vrhunac mise namami opet suzu u oku kada svećenici snažnim zamahom zanjišu ogromnu kadionicu iznad glava vjernika i oblaci miomirisnog tamjana uz zvuke orgulja i pjesmu visokog soprana se prošire po katedrali.
Odlazak u hodočasnički ured uz katedralu po posljednji i najvrijedniji pečat u svom hodočasničkom pasošu i ponosan primitak Compostele kao službene diplome Camina de Santiaga ispisane na latinskom jeziku.
Slavlje sa prijateljima s kojima ste učinili zadnje korake Camina i proveli tek zadnjih pet dana svaki minut zajedno, a zapravo imate osijećaj da ih poznajete cijeli život.
Zahvaljivanje svom umornom tijelu mirisnim kupkama, ribljim specijalitetima, novom čistom odjećom.
Pa opet slavlje sa svim pristiglim hodočasnicima do dugo u noć. I onda rastanak prijatelja.
Odlazak autobusom na kraj svijeta, u Finisterru, malo ribarsko mjesto na obali Atlanskog oceana, udaljeno 90km od Santiaga.
Šetanje pješćanim plažama i opuštanje umornih stopala u oceanu.
Odlazak do svjetionika na rubu zemlje gdje se okupljaju svi hodočasnici, ispraćaju sunce koje se gasi u oceanu, pjevaju odu životu i spaljuju onu svoju bezbroj puta opranu robu kao simbol zavrsetka Camina, završetka jednog života i početak novog.
Ponovni nenadani susret u Santiagu sa onim prvim prijateljima iz onog autobusa u St Jeanu, koji su s vama podjelili onu svu bol i patnju Camina. Suze, sreća, slavlje do dugo u noć, suze, tuga, rastanak.
Ostaju tragovi u srcu, najljepše uspomene, slike za pamćenje i prijatelji za život!
Camino de Santiago nije utrka do Santiaga de Compostele. To je Put koji bakice uspješno odrade, a sportaši često odustanu. Pobjeđuju volja i želja, i nadilaze svaku bol. Tijelo plače, a srce se smije i traži još. Baš kao nekakva tetovaža u srcu, imaš potrebu sve ponoviti i već prije završetka stvaraš planove za novu tetovažu.
Camino je Put koji otkriva najljepše pejzaže, približava najrazličitije ljude, spaja nespojivo, otvara najzatvorenija srca, razbija sve barijere, mijenja navike i razna načela, pronalazi odgovore na sva pitanja i na kraju vas upoznaje sa samim sobom.
I onda shvatite da Camino nije samo Put, Camino je Destinacija.
I gotovo svi se odlučuju na ovu destinaciju krenuti sami.
Ali zapravo na Caminu oni nikad nisu sami.
Svatko ima svoga Anđela. Netko je tu uvijek da vam pomogne i pruži ruku kad više ne možete sami dalje. Kad rane previše bole, Netko će se naći da previje te rane i ublaži vašu bol. Kad pada noć i vi nemate smještaj i ne pomažu više ni svećenik ni policija ni gradonačelnik, a prvi slobodan krevet je tek 15km dalje, Netko će se opet pobrinuti da tu noć budete na toplom i sigurnom. Kad ostanete bez vode po najvećem suncu i žega sve više iscrpljuje vaše tijelo, a ispred vas su još kilometri praznih polja, oko vas nikoga da pomogne i tada će se naći neki Anđeo koji će usred ničega zalijevati neko cvijeće.
Bitno je vjerovati!
Ako vjerujete da možete odraditi Camino, onda ste potpuno u pravu!
A ako se odlučite za ovu destinaciju, onda vam želim samo jedno:
BUEN CAMINO!!! :)
