četvrtak, 4. listopada 2012.

Tamo gdje tijelo plače, a srce se smije

Kada se Camino bliži kraju i još te svakih pola kilometra maleni kameni stup uz put podsjeti na to, srce se sve više steže i ne želi kraj. Misli se trude sačuvati svaku sliku, moment, lice, mjesto koje je vidjelo, osjetilo, čulo i namirisalo zadnjih mjesec dana. Ali tijelo se ne zaustavlja. Ono već zna put i smjelo ide naprijed. I dok glasa nema, sreća i tuga svoju bitku vode.

Kada kilometri postanu metri, koraci se nesvjesno ubrzavaju, a iščekivanje i uzbuđenje je sve veće i veće. Nisu više potrebne žute strelice, put osijećaš, znaš ga. 
Stepenice te vode kroz prolaz, čuješ zvukove gajdi i keltske muzike koju ulični svirač svira, a ispred tebe se otvara prostrani trg. Pogled traži, ne vidi. Ideš prema sredini trga, okreneš glavu, podigneš pogled... i ostaneš bez daha!
Ispred tebe stoji veličanstveno, močno i jako dobro poznato zdanje koje toliko dugo žudis vidjeti, još od onog trećeg jutra kada je prvi korak postao bolan. Oči ne trepću, ne vjeruju, ali srce se smije sve jače i jače, dok ne eksplodira osmjeh na licu i ne zaiskri suza u oku. 
I onda čujes pljesak! 
I tek onda primjetiš brojne ruksake po trgu, poznata lica koju su stigla netom prije tebe i koja te raširenih ruku grle i žele s tobom podjeliti taj dugo očekivani trenutak. Sreća je neopisiva. Poželiš samo leći nasred trga, nasloniti glavu na ruksak i upijati svu onu silnu energiju koju katedrala širi.

I onda zapravo tek tada krene cijela procesija doživljaja, emocija i momenata.

Sveta misa za hodočasnike i trenutak kada istaknu svaku državu i mjesto odakle su pristigli hodočasnici, pa dok gledaš poznata lica kako ponosno stoje, vrhunac mise namami opet suzu u oku kada svećenici snažnim zamahom zanjišu ogromnu kadionicu iznad glava vjernika i oblaci miomirisnog tamjana uz zvuke orgulja i pjesmu visokog soprana se prošire po katedrali.



Odlazak u hodočasnički ured uz katedralu po posljednji i najvrijedniji pečat u svom hodočasničkom pasošu i  ponosan primitak Compostele kao službene diplome Camina de Santiaga ispisane na latinskom jeziku.
Slavlje sa prijateljima s kojima ste učinili zadnje korake Camina i proveli tek zadnjih pet dana svaki minut zajedno, a zapravo imate osijećaj da ih poznajete cijeli život.
Zahvaljivanje svom umornom tijelu mirisnim kupkama, ribljim specijalitetima, novom čistom odjećom.
Pa opet slavlje sa svim pristiglim hodočasnicima do dugo u noć. I onda rastanak prijatelja.
Odlazak autobusom na kraj svijeta, u Finisterru, malo ribarsko mjesto na obali Atlanskog oceana, udaljeno 90km od Santiaga.
Šetanje pješćanim plažama i opuštanje umornih stopala u oceanu.
Odlazak do svjetionika na rubu zemlje gdje se okupljaju svi hodočasnici, ispraćaju sunce koje se gasi u oceanu, pjevaju odu životu i spaljuju onu svoju bezbroj puta opranu robu kao simbol zavrsetka Camina, završetka jednog života i početak novog.
Ponovni nenadani susret u Santiagu sa onim prvim prijateljima iz onog autobusa u St Jeanu, koji su s vama podjelili onu svu bol i patnju Camina. Suze, sreća, slavlje do dugo u noć, suze, tuga, rastanak.

Ostaju tragovi u srcu, najljepše uspomene, slike za pamćenje i prijatelji za život!


Camino de Santiago nije utrka do Santiaga de Compostele. To je Put koji bakice uspješno odrade, a sportaši često odustanu. Pobjeđuju volja i želja, i nadilaze svaku bol. Tijelo plače, a srce se smije i traži još. Baš kao nekakva tetovaža u srcu, imaš potrebu sve ponoviti i već prije završetka stvaraš planove za novu tetovažu.

Camino je Put koji otkriva najljepše pejzaže, približava najrazličitije ljude, spaja nespojivo, otvara najzatvorenija srca, razbija sve barijere, mijenja navike i razna načela, pronalazi odgovore na sva pitanja i na kraju vas upoznaje sa samim sobom. 
I onda shvatite da Camino nije samo Put, Camino je Destinacija.
I gotovo svi se odlučuju na ovu destinaciju krenuti sami.
Ali zapravo na Caminu oni nikad nisu sami. 
Svatko ima svoga Anđela. Netko je tu uvijek da vam pomogne i pruži ruku kad više ne možete sami dalje. Kad rane previše bole, Netko će se naći da previje te rane i ublaži vašu bol. Kad pada noć i vi nemate smještaj i ne pomažu više ni svećenik ni policija ni gradonačelnik, a prvi slobodan krevet je tek 15km dalje, Netko će se opet pobrinuti da tu noć budete na toplom i sigurnom. Kad ostanete bez vode po najvećem suncu i žega sve više iscrpljuje vaše tijelo, a ispred vas su još kilometri praznih polja, oko vas nikoga da pomogne i tada će se naći neki Anđeo koji će usred ničega zalijevati neko cvijeće. 
Bitno je vjerovati!
Ako vjerujete da možete odraditi Camino, onda ste potpuno u pravu!
A ako se odlučite za ovu destinaciju, onda vam želim samo jedno:
BUEN CAMINO!!! :)



































utorak, 25. rujna 2012.

Sestra

Stigla je jesen. I sve ono sto jesen nosi sa sobom.
U subotu je bio prekrasan dan. Inace ne znam koji je dan u tjednu, jer mi je svaki isti (dizanje, hodanje, jedenje, pranje, spavanje), ali po ljudima sam shvatila da je neradni dan. Svi su bili u polju! Pocela je jematva! A ja sam setala kroz vinograda i uzivala gledajuci ljude, kasete pune grozda na sve strane. Brale su se i jabuke. To je bila lijepa setnja, pa sam ucinila 10tak km vise od planiranog.
Sutradan me zato cekalo iznenadenje - prvi dan jeseni i prva kisa. Bilo mi je drago da me cekalo samo 17km po planu, do Cebreira, malog mjesta na vrhu planine visoke 1300m. Strma uzbrdica, vjetar i kisa su me umorili, ali bar nisam uzalud nosila u rusaku vjetrovku cijelo ovo vrijeme.
Dok sam cekala na otvaranje Albergua (jednog jedinog u mjestu), prisao mi je jedan momak i upitao: "Brasiliana?". Rekla sam: "No, soy croata!".
A on me samo zbunjeno pogledao i rekao: "Ah, sorry!".
Ma sta sorry, mislim se ja jednako zbunjeno.
Kasnije tog dana sam upoznala brazilku i bilo mi je sve jasno.
Cura iste visine, slicne grade, slicnog godista, tek nijansu tamnoputija, izrazajnih crnih ociju i bijelih zubi. Uspila je i mene zbunit na trenutak :), ali vjerojatno zbog slicne crvene jakete! :)
Odmah smo nekako nas dvije "kliknule".
Ujutro smo neplanirano zajedno krenule u istu uru nizbrdo. I kako smo krenule, tako se nismo odvajale.
Grace (34) je inace slikarica iz Sao Paula i imale smo dosta zajednickih tema, ali i slicnih potreba. Nema bara ni restorana u koje nas dvije nismo povirile po putu, isprobale sve kolace, torte, cajeve, kave i likere. Tako smo jucer nas dvije setale punih 14 sati, od 6h -20h. Presle smo 44km, zabavile se i umorne stigle do Sarrie. Tek smo tada shvatile da nam to i nije bilo bas pametno jer smo sutradan u istoj prljavoj robi trebale nastaviti put.
Danas nas je zato kisa oprala. Nije prestajala padati. A po putu nije bilo ni jednog bara ni restorana da nas zastiti bar malo od kise. Kad smo vec bile mokre do koze, nije nam preostalo nista drugo nego prepustiti se vremenskim prilikama. Kisa nas je umivala, a mi smo joj pjevale. Sto je ona jace padala, nas dvije smo jace pjevale. Pridruzio nam se i Giorgio, talijan. Ispjevali smo himne kisi, suncu, svim trima drzavama i nastavili improvizirat i stvarat novu muziku.
Dovukli smo se danas do Portomarina, smrznuti, pokisli i gladni.
Grace i ja smo se odmah nekako slozile i organizirale. Tusirale smo se, pa je jedna oprala robu, a druga je skoknula do trgovine po hranu i napravila veceru. I sad smo obje sretne, site i zadovoljne danom.
"We are like sisters, we share everything", rekla je ona. A i meni je bas drago da smo se srele i da ce me pratiti do Santiaga.

Pali smo (ja i svi vi koji me cijelo vrijeme vjerno pratite) ispod 100!!! Tocnije 89km do Santiaga!!! Pocinje odbrojavanje! Pocinje slavlje! Slavlje vec nagovjestava izmjenu plana, ali sta se mora nije tesko! :)


petak, 21. rujna 2012.

Teski kamen

Cruz de Ferro se nalazi na vrhu planine visoke 1500m i mnogima je vazna tocka ovog Camina. Neki cak tocno planiraju odredeni dan i sat kad trebaju doci do Kriza, vezuci to za neke dogadaje iz proslosti. Drveni stup na cijem vrhu je zeljezni kriz uzdignut je na malom brdascu koji je sacinjen od hrpe kamenja. Medutim, svaki taj kamen, a nerjetko i neki predmet, u podnozju kriza predstavlja nesto, neko breme zivota. Godinama su ih ljudi ostavljali kao simbol neceg cega se zele rjesiti - uspomena, briga, problema ili samo kao simbol truda koje podnose na hodocascu.
Ispred Cruz de Ferra stigla sam u svitanje. Vec je bilo dosta ljudi oko kriza. Svi su u tisini, iz svojih nekih razloga, stajali oko kriza. Zrak je bio nabijen energijom, emocijama. Gledala sam jednog starijeg gospodina koji se izdvojio sa strane, naslonio na ogradu i tiho plakao. Stegne ti se srce, htio ti to ili ne. U tom trenutku mi je bilo drago da sam jutros sama stigla do kriza. Izvadila sam iz ruksaka kamen koji sam donijela od doma. Kamen sam uzela na posebnom mjestu i svi clanovi moje obitelji su ga potpisali. (Pst, jedan potpis sam krivotvorila zbog odsutnosti clana! :))
Stala sam ispod kriza. To je bilo 5 minuta za moju obitelj...
Spustila sam kamen i vise ga nisam pogledala.

Hoce li s tim odlaganjem kamena nestati brige i problemi koje opterecuju moju obitelj i svakog clana posebno? Ne znam. Mozda se nece nista dogoditi. A mozda i hoce! A mozda ce samo svi ti problemi i brige poprimiti neku drugu dimenziju, dobiti neki drugi smisao, i sve ce se moci puno lakse podnositi. Na kraju krajeva, to uopce nije bitno. Bitno je samo jedno: bitno je vjerovati! Bilo da je to vjera u Boga ili vjera u ljubav, ili vjera u obitelj, vjera u prijatelje ili jednostavno vjera u bolje sutra - bitno je imati vjeru. Jer covjek bez vjere je covjek bez nade. A covjek bez nade je tuzan, jadan, izgubljen.

Ja tuzna nisam. Zapravo, sretna sam jer mi je ruksak olaksan za milijun briga! :)
A i kilometri se tope. Sad smo na brojci 1! Je da je 199, ali je prva brojka broj 1! :)  Razlog vise da budem sretna!

















četvrtak, 20. rujna 2012.

Holy Woman

Danas su me zabavljali starci! :)

Nakon sto me umorilo prvih 17km, jer nije lako hodat po stazi gdje je kamen na kamenu, i jos pritom uzbrdo, dovukla sam se do Astroge. To je jedan od zadnjih vecih gradova na Caminu.
Kupila sam nektarinu i sjela na trg uz katedralu i episkopalnu palacu (djelo Gaudija). Skinula sam gojzerice da mi se noge odmore za ostatak puta, te promatrala ljude i gradevine.
Mora bit da sam se svidjela ulicnom pjevacu, jer je dosao do mene i zapjeva mi flamenco, i to pjesmu: La Peregrina. :)


Raspolozio me. Popricali smo malo i onda sam mu dala 10kn za uspomenu! To je njega raspolozilo!

Kad sam vec krenula dalje, na izlazu iz grada, jedan starac sa druge strane ceste mi je privukao paznju vicuci: Buen Camino! Viknula sam nazad: Gracias! Ali on je vec presao na moju stranu ceste i stao me ispitivati odakle sam, koliko vec putujem, odakle sam krenula. Kad sam mu odgovorila, pitao me jesam li krscanka. Rekla sam da jesam. A on ce veselo: "God Bless you! I'm the priest and you must be a holy, holy woman!" :) Bas me nasmijao! :)

Sad sam u Rabanal del Caminu. Sveukupno 37km danas. Umorna sam.
Sutra me ceka veliki dan. Penjem se na 1500m, do Cruz de Ferra ilitiga Zeljeznog Kriza. Pa se spustam opet nazad na 500m nadmorske visine. Melem za moja koljena!

Laku noc!