Kad srce kaže Camino...

http://www.youtube.com/watch?v=xLF3Fi1W6OY


Kad sam prvi put cula za Camino de Santiago, prije 13 godina, to sam odmah pozelila napravit. To mi je bio izazov, i obecala sam sebi da cu to jednog dana odradit.
Prije dvije godine pocela sam intezivno razmisljat o tom putu i kako tu svoju zelju pretvorit u stvarnost. Medutim, kad sam to ove godine odlucila napravit, to vise nije bila samo zelja... To je sad vec postala potreba. To vise nije bio samo izazov, to je postalo nesto puno osobnije, vrijednije.
Osjetila sam da sam "sazrila" za takav podhvat i da to mogu potpuno sama odraditi.
Bez ikakvih posebnih fizickih priprema, sa ruksakom tezine 9kg na ledjima najosnovnijih stvari, uputila sam se u Sant Jean Pied de Port. Idem od pocetka ili ne iden nikako! :)
A noge me vec bole i ramena zatezu od ruksaka... Uf! Neka mi Bog pomogne!

Sad sam u Pamploni. Cekam autobus za SJPP. Sutra pocinje avantura.

Sa Davidom iz Valencie, kojeg sam srela tu, a koji ima istu namjeru samo kracu rutu, prodjirala sam Pamplonom.

Kako sam postala bloggerica

1,2,3... 1,2,3... Eto, i tako sam ja postala blogerica! 
Nikad ne reci nikad! 

Priznajem, dugo sam razmišljala. Nisam baš od onih što vole pisat eseje, a još manje od onih šta vole djelit svaku svoju misao, pokret, želju, san sa cijelim svijetom... Ne, to nikako nisam ja. 

Ali ovaj put sam to odlučila napraviti zbog puta na koji idem sama, zbog mame da se ne brine, zbog onih koji su htjeli ići s menom, ali nisu mogli, zbog onih koji će možda jednog dana krenuti istim putem, zbog onih koji su mi pomogli kod opremanja za ovaj put bilo riječima, djelima ili stvarima (Fala in), i zbog svih onih koji bi me htjeli pratiti, a nisu "prikačeni" na društvene mreže.... 

Ali onda opet i jednim dijelom zbog sebe... da vas imam uz sebe....

O ludo srce, ludi sni....

Hm... valjda ću biti u prilici ažurirat ove stranice.... s vrimena na vrime! :)