utorak, 25. rujna 2012.

Sestra

Stigla je jesen. I sve ono sto jesen nosi sa sobom.
U subotu je bio prekrasan dan. Inace ne znam koji je dan u tjednu, jer mi je svaki isti (dizanje, hodanje, jedenje, pranje, spavanje), ali po ljudima sam shvatila da je neradni dan. Svi su bili u polju! Pocela je jematva! A ja sam setala kroz vinograda i uzivala gledajuci ljude, kasete pune grozda na sve strane. Brale su se i jabuke. To je bila lijepa setnja, pa sam ucinila 10tak km vise od planiranog.
Sutradan me zato cekalo iznenadenje - prvi dan jeseni i prva kisa. Bilo mi je drago da me cekalo samo 17km po planu, do Cebreira, malog mjesta na vrhu planine visoke 1300m. Strma uzbrdica, vjetar i kisa su me umorili, ali bar nisam uzalud nosila u rusaku vjetrovku cijelo ovo vrijeme.
Dok sam cekala na otvaranje Albergua (jednog jedinog u mjestu), prisao mi je jedan momak i upitao: "Brasiliana?". Rekla sam: "No, soy croata!".
A on me samo zbunjeno pogledao i rekao: "Ah, sorry!".
Ma sta sorry, mislim se ja jednako zbunjeno.
Kasnije tog dana sam upoznala brazilku i bilo mi je sve jasno.
Cura iste visine, slicne grade, slicnog godista, tek nijansu tamnoputija, izrazajnih crnih ociju i bijelih zubi. Uspila je i mene zbunit na trenutak :), ali vjerojatno zbog slicne crvene jakete! :)
Odmah smo nekako nas dvije "kliknule".
Ujutro smo neplanirano zajedno krenule u istu uru nizbrdo. I kako smo krenule, tako se nismo odvajale.
Grace (34) je inace slikarica iz Sao Paula i imale smo dosta zajednickih tema, ali i slicnih potreba. Nema bara ni restorana u koje nas dvije nismo povirile po putu, isprobale sve kolace, torte, cajeve, kave i likere. Tako smo jucer nas dvije setale punih 14 sati, od 6h -20h. Presle smo 44km, zabavile se i umorne stigle do Sarrie. Tek smo tada shvatile da nam to i nije bilo bas pametno jer smo sutradan u istoj prljavoj robi trebale nastaviti put.
Danas nas je zato kisa oprala. Nije prestajala padati. A po putu nije bilo ni jednog bara ni restorana da nas zastiti bar malo od kise. Kad smo vec bile mokre do koze, nije nam preostalo nista drugo nego prepustiti se vremenskim prilikama. Kisa nas je umivala, a mi smo joj pjevale. Sto je ona jace padala, nas dvije smo jace pjevale. Pridruzio nam se i Giorgio, talijan. Ispjevali smo himne kisi, suncu, svim trima drzavama i nastavili improvizirat i stvarat novu muziku.
Dovukli smo se danas do Portomarina, smrznuti, pokisli i gladni.
Grace i ja smo se odmah nekako slozile i organizirale. Tusirale smo se, pa je jedna oprala robu, a druga je skoknula do trgovine po hranu i napravila veceru. I sad smo obje sretne, site i zadovoljne danom.
"We are like sisters, we share everything", rekla je ona. A i meni je bas drago da smo se srele i da ce me pratiti do Santiaga.

Pali smo (ja i svi vi koji me cijelo vrijeme vjerno pratite) ispod 100!!! Tocnije 89km do Santiaga!!! Pocinje odbrojavanje! Pocinje slavlje! Slavlje vec nagovjestava izmjenu plana, ali sta se mora nije tesko! :)


petak, 21. rujna 2012.

Teski kamen

Cruz de Ferro se nalazi na vrhu planine visoke 1500m i mnogima je vazna tocka ovog Camina. Neki cak tocno planiraju odredeni dan i sat kad trebaju doci do Kriza, vezuci to za neke dogadaje iz proslosti. Drveni stup na cijem vrhu je zeljezni kriz uzdignut je na malom brdascu koji je sacinjen od hrpe kamenja. Medutim, svaki taj kamen, a nerjetko i neki predmet, u podnozju kriza predstavlja nesto, neko breme zivota. Godinama su ih ljudi ostavljali kao simbol neceg cega se zele rjesiti - uspomena, briga, problema ili samo kao simbol truda koje podnose na hodocascu.
Ispred Cruz de Ferra stigla sam u svitanje. Vec je bilo dosta ljudi oko kriza. Svi su u tisini, iz svojih nekih razloga, stajali oko kriza. Zrak je bio nabijen energijom, emocijama. Gledala sam jednog starijeg gospodina koji se izdvojio sa strane, naslonio na ogradu i tiho plakao. Stegne ti se srce, htio ti to ili ne. U tom trenutku mi je bilo drago da sam jutros sama stigla do kriza. Izvadila sam iz ruksaka kamen koji sam donijela od doma. Kamen sam uzela na posebnom mjestu i svi clanovi moje obitelji su ga potpisali. (Pst, jedan potpis sam krivotvorila zbog odsutnosti clana! :))
Stala sam ispod kriza. To je bilo 5 minuta za moju obitelj...
Spustila sam kamen i vise ga nisam pogledala.

Hoce li s tim odlaganjem kamena nestati brige i problemi koje opterecuju moju obitelj i svakog clana posebno? Ne znam. Mozda se nece nista dogoditi. A mozda i hoce! A mozda ce samo svi ti problemi i brige poprimiti neku drugu dimenziju, dobiti neki drugi smisao, i sve ce se moci puno lakse podnositi. Na kraju krajeva, to uopce nije bitno. Bitno je samo jedno: bitno je vjerovati! Bilo da je to vjera u Boga ili vjera u ljubav, ili vjera u obitelj, vjera u prijatelje ili jednostavno vjera u bolje sutra - bitno je imati vjeru. Jer covjek bez vjere je covjek bez nade. A covjek bez nade je tuzan, jadan, izgubljen.

Ja tuzna nisam. Zapravo, sretna sam jer mi je ruksak olaksan za milijun briga! :)
A i kilometri se tope. Sad smo na brojci 1! Je da je 199, ali je prva brojka broj 1! :)  Razlog vise da budem sretna!

















četvrtak, 20. rujna 2012.

Holy Woman

Danas su me zabavljali starci! :)

Nakon sto me umorilo prvih 17km, jer nije lako hodat po stazi gdje je kamen na kamenu, i jos pritom uzbrdo, dovukla sam se do Astroge. To je jedan od zadnjih vecih gradova na Caminu.
Kupila sam nektarinu i sjela na trg uz katedralu i episkopalnu palacu (djelo Gaudija). Skinula sam gojzerice da mi se noge odmore za ostatak puta, te promatrala ljude i gradevine.
Mora bit da sam se svidjela ulicnom pjevacu, jer je dosao do mene i zapjeva mi flamenco, i to pjesmu: La Peregrina. :)


Raspolozio me. Popricali smo malo i onda sam mu dala 10kn za uspomenu! To je njega raspolozilo!

Kad sam vec krenula dalje, na izlazu iz grada, jedan starac sa druge strane ceste mi je privukao paznju vicuci: Buen Camino! Viknula sam nazad: Gracias! Ali on je vec presao na moju stranu ceste i stao me ispitivati odakle sam, koliko vec putujem, odakle sam krenula. Kad sam mu odgovorila, pitao me jesam li krscanka. Rekla sam da jesam. A on ce veselo: "God Bless you! I'm the priest and you must be a holy, holy woman!" :) Bas me nasmijao! :)

Sad sam u Rabanal del Caminu. Sveukupno 37km danas. Umorna sam.
Sutra me ceka veliki dan. Penjem se na 1500m, do Cruz de Ferra ilitiga Zeljeznog Kriza. Pa se spustam opet nazad na 500m nadmorske visine. Melem za moja koljena!

Laku noc!











srijeda, 19. rujna 2012.

Nije svako zlo ni za zlo

Prvo da razjasnimo nesto: Tko god je nakon zadnja dva posta pomislio da su mi oslabili zivci, da me lagano prolazi volja ili da cu odustat, taj me ili ne poznaje dovoljno dobro ili ne zna koliko sam dugo i zarko ovo zeljela. Camino nije najidealniji odmor. Nije lagan (ako ides tempom koji ja idem), moras pretrpjeti bol i odreci se udobnosti na koju si navikao (ako odsjedas gdje i ostala vecina). Ali na to moras biti spreman i kad prihvatis to, Camino je pravi uzitak! Svaki dan sreces nova lica, upoznajes nova mjesta i otkrivas nove spoznaje.

Preksinoc, u Mansilli de las Mulas, u 1.30 sati ujutro, moje su oci bile sirom otvorene. Gledala sam u zenu koja je lezala do mene (a gdje bi drugo lezala najglasnija osoba u sobi) i nisam mogla vjerovati da zena moze hrkanjem nadglasati sve muskarce u sobi. Zurila sam u nju 10 minuta i trudila sam se ocima i snagom misli okrenit je na bok da prestane hrkat. Onako kako to Superman radi. Ali nisam jos posve razvila tu sposobnost! :)
I onda sam se sjetila onog: Kad ne mozes utjecat na druge, mozes utjecat na sebe! Dograbila sam mobitel, napipala novcanik, izvukla karticu, prelistala na mobitelu sve hotele u Leonu i u 2 sata ujutro rezervirala jednokrevetnu sobu, samo za mene. E sad moze hrkat koliko god hoce!
I bas kad sam to pomislila, ona se trgla, na tren probudila, prebacila na bok i nastala je tisina. Samoj sebi sam se nasmijala i nastavila spavati do jutra.

Sutradan je bio prekrasan dan. Samo 20tak kilometara ispred mene, koje sam sa smjeskom preletila i u Leon stigla vec oko 10.30h. Moja soba, moj tus, cista posteljina - gustala sam ka' prasica. Svidio mi se Leon. Prosetala sam ga cijelog. Usetala sam u parfumeriju, isprobala testere i izasla nasminkana i namirisana. :) Usla sam u svaki ducan i pregledala jesensko-zimsku kolekciju obuce i odjece, ali nazalost nisam smjela nista kupit. Zbog tezine ruksaka kalkuliram i sa kolicinom vode koju nosim dnevno, a kamoli jos da kupujem nesto. Isprobala sam neke nove okuse sladoleda i bas kad sam pomislila da dan ne moze biti bolji, na dnu ulice ugledam dva poznata lica kako se vucu sa ruksacima i stapovima. Tracy i BK su pozurili da do veceri stignu u Leon, da se susretnu s menom. Bila sam presretna! Pice s prijateljima je sve sto sam jos mogla pozeljeti. BK i ja smo jos za kraj veceri pogledali Luku Modrica i sa ostalim spanjolcima navijali za Real Madrid.
Pozdravili smo se. Oni su odlucili odmoriti dan vise u Leonu, a ja imam svoj plan.

Tu noc sam se napokon naspavala. Ali ujutro sam se jedva prisilila dignuti iz kreveta. I tada sam shvatila prednosti svih onih hrkanja! Da me nisu budili svojim hrkanjem, vjerojatno bi moj Camino trajao jedno najmanje 2 mjeseca! :)
Slijedeca rezervacija sobe je u Santiagu!

Jutros, dok sam po noci trazila izlaz iz grada i oznake za Camino, shvatila sam jos jednu stvar. Bez obzira koliko me ljutilo kad pogrijesim put i napravim nepotrebne korake, volim sama po noci istrazivati grad, gubiti se i traziti zute strelice. Volim sama hodati bez karte, mape, knjige ili vodica. Volim biti u svome drustvu! :) Uvijek sam znala samu sebe zabaviti! Volim se nasmjesiti ljudima po putu, pozdraviti ih i s nikim ne pricati. Volim slusati svoju muziku, upijati zrake sunca, diviti se prostranstvima oko sebe i zajedno sa svojim mislima samo hodati u ritmu.

Sad sam u Hospital de Orbigu, 32 km od Leona, u jednom od najboljih i najcistijih prenocista do sad - Albergue Verde. Svira lagana muzika, ja se opustam uz caj na lezaljci u vocnjaku i cekam veceru koju ce spremiti domacica, od svega sta uzgajaju u vrtlu. Bas po mom gustu! :)








ponedjeljak, 17. rujna 2012.

Sposobna za sve

Meni nekad uspiju neke stvari koje drugi i kad se trude ne uspiju napravit! :)
Ukratko, uspjela sam preskociti jedini gradic, odnosno selo, koje nisam htjela preskociti. Reliegos. Ma nema u tom gradu nista za vidit, osim jednog bara, gdje sam trebala ostaviti svoj potpis. Znat ce Oni Sta Su Bili Prije Mene. :)
Sasvim jednostavno mi je to uspjelo! Na raskrizju puteva, ja sam otisla desno. Instiktivno. :) Tako to ide kad setan napamet. :)
Zavrsila sam na alternativnom putu, preskocila sva sela, vidjela pusta polja nicega i u komadu prosla 28km kao od sale. Samo su ovaj put i moji zuljevi uspjeli dobiti zuljeve. A i uspjelo mi je nabit zulj na srednjem prstu desne ruke. Veselo! :) Sve mi se vise svida ovaj godisnji! :)
Ali, sve ide po planu! 35km iza mene. ;)
Sutra sam zato rano u Leonu pa cu malo gustat.



nedjelja, 16. rujna 2012.

Tvrdoglava na tatu svog

Sebe smatram vrlo tolerantnom i vrlo obazrivom osobom, pogotovo kad je tudi komod u pitanju. Nekad se cak ustrucavam zakasljati da ne bih u ranim jutarnjim satima nekome narusila san. Mislim takoder da imam puno strpljenja i mogu svasta podnijeti. Ali ako sinoc nisam zadavila onog sta je lezao do mene, onda necu nikad nikog. Amerikanac, u svojim kasnim 50tima, koji se inace predstavlja kao Snake (Zmija), lezao je, a gdje bi drugo nego na krevetu do moga. Na gornjoj razini, kao i ja. Svaki put kad bi isao do WC-a, a isao je 3 puta tokom noci, uhvatio bi se za moj krevet (toliko mi je bio blizu), pa me dobro protresao zajedno s krevetom dok se ne bi spustio na pod. I ne bi to jos nista bilo lose da nije, ono drugo vrijeme dok je spavao, proizvodio toliko glasne, nadnaravne zvukove koje nemaju nikakve veze sa hrkanjem. Plasio me! Malo mi je falilo... al nisam zgrisila dusu. Previse svjedoka! :) Premda po zvukovima i reakciji ostalih imala bih pomoc, a ne svjedoke! :)
Digla sam se u 4.30h i u 5h vec bila na cesti. Hrabro sam krocila sama u noc. :)

Gotovo je. Nema vise cmizdrenja, ni kukanja - odsad idem 35-40km dnevno, pa tko ce s menom, moze! Odlucila sam maksimalno koristiti dan i snagu koja me sad dobro drzi. Namjera mi je doci u Santiago cim prije kako bih mi ostalo malo vremena za odmoriti se prije povratka kuci i na posao. U biti, sanjam hotelsku sobu u Santiagu, cistu posteljinu i samo moj WC. Treba mi to bar na jedan dan! Zelim se naspavati! I dosta mi je vise ovih dviju starih majica koje stalno perem, i ovih starih hlaca i sportskog grudnjaka. Hocu kupiti fino donje rublje! I hocu crvenu haljinu! I plavi sesiric! I hocu mekane, lagane, udobne cipele! Zelim se nasminkati i namirisati! Zelim se prosetati Santiagom kao turista, kao netko tko je na godisnjem odmoru! Bez ruksaka i stapova! :)

Sinoc sam obznanila svojoj maloj grupici moj novi plan. Nisu bili odusevljeni. Govorili su mi da je to previse kilometara dnevno, da je jako sunce, da cu se iscrpiti. Cijelu vecer su me pokusali odgovoriti od mog nauma. Eh, ali ne znaju oni ovo tatino dite. Kad nesto zacrtam, to ce biti tako ili nece biti nikako!

Danas sam presla 41 km, ako ne brojimo onih 2km sta sam jutros nepotrebno prosetala dok nisam pronasla izlaz iz grada. Sad sam u Sahagunu, 15km ispred ostatka ekipe. Stigla sam malo poslije 14h i pronasla zatvorena vrata Albergue Municipala. Recepcija ima siestu od 14-17h. Nevjerojatno! :)
Tada sam naletila na Jeffa, amerikanca, koji me odveo do Albergue Vitorisa gdje je on odsjeo. Gazda me docekao sa casom odlicnog crnog vina, casom vode i sendvicem od izvrsnog domaceg prsuta. Nista se ne odbija na Caminu! :)

Odlicno se osijecam. Sutra me ceka jos 35km, preksutra sam u Leonu, a onda jos samo 300km do Santiaga. Piece of cake! :)




subota, 15. rujna 2012.

Saka suza, vrica smija

Ovih par dana nije bilo interneta, pa se ispricavam svima koji su se bunili ili brinuli. Bolje da ga nije bilo, jer mi ionako nije bilo do pisanja. Nije mi bilo do nicega.
Mrzim rastanke.
Sve je pocelo u Burgosu, prije 3 dana. Burgos je jedan od vecih gradova na Caminu pa ga nitko ne zaobilazi. Deset kilometara industrijske zone, guzva, buka automobila, ljudi bezizrazajnih lica, zrtve svakodnevnice, smrad ulica, namjesteni izlozi ducana - nista mi nije bilo privlacno. Tek bi pokoji starac primjetio Peregrinose i sa smjeskom pozdravio: Buen Camino!
Zute strelice uvijek vode u najuzi centar grada, do katedrale, u cijem se radijusu od 200m najcesce nalazi Albergue Municipal. Centar je lijep. Sva poznata lica su vec formirala red sjedeci na ulici bosonogi i cekajuci da se otvore vrata Albergue-a. Burgos je grad sastanka i rastanka. Vecina odluci ostati u tom gradu dan-dva, odmoriti noge i docekati one koji zaostaju. Nazalost, za mnoge je Burgos bio i posljednja stanica. Nekima je gotov godisnji odmor, neki su odlucili odustati zbog bolova, a neke je doktor sprijecio od daljnjeg fizickog napora. U svakom slucaju, tesko je bilo oprostiti se od spanjolaca, amerikanaca, francuzica, nikaragvanca, talijana i brazilca. Sjedili smo u baru na trgu dokle nam je Albergue to dopustio. Uz tapase i vino ismijali smo se svim glupostima zadnjih 10 dana, a onda se tuzna srca povukli, svak u svoje "odaje".
Sutradan je bilo jos teze. Vise nije bilo puno poznatih lica na Caminu. Nicemu se nismo veselili. Noge su same koracale taj dan 32km. Nista nismo osjecali, ni bolove u ramenima ni zuljeve u nogama. Osjecali smo samo prazninu i s pogledom uprtim u pod koracali naprijed. Svak u svom ritmu. Ni sunce se nije moglo odlucit taj dan hoce li sjati ili ne. Slusali smo vjetar, sum trave i sustanje lisca. Nije nam bilo do neke price.

Jucer smo od Hontanasa do Fromiste presli jos 37km, u tek malo boljem raspolozenju.



Ali danas je bila kap koja je prelila casu - Davidov zadnji dan godisnjeg odmora. Nakon 20km dovukli smo se do Carrion de los Condesa i ispratili Davida na autobus za Madrid.
David je lik kojeg moras voljeti i za kojim ne mozes ne zaplakati. On je bio prvi covjek kojeg sam vidjela kad me sa smjeskom probudio, kad je ova avantura zapocela, kad se autobus zaustavio u St. Jean Pied de Portu. Madridski saksofonist, covjek pun pozitivne energije, ritma i zaraznog osmjeha. On je bio moj ucitelj spanjolskog jezika, moja jazz playlista, imitator i  zabavljac. On je bio nas kompas i nas GPS. Iz svakog je zbunja taj covjek iskakao i do suza bi me nasmijao svojim glupostima. Ali danas me bas uspio rastuziti! Eh! Kako ono kazu, ne treba plakati sto je zavrsilo, treba se smijati sto se dogodilo.

Pedro je spasio dan. Spremio je riblju juhu za rucak koja me vratila u zivot.
Veceru spremamo Dagma i ja.

Iza nas je jos 120km, ispred nas jos otprilike 400.
Treba gledati naprijed.














utorak, 11. rujna 2012.

Kad Camino postane zabava

Zabava je pocela jutros u 3.30h. Cijeli simfonijski orkestar je bio u sobi. Pedro, spanjolac, i ja smo se probudili u isto vrijeme, mahali jedno drugom i uzivali u koncertu.
U 5h vise nisam mogla izdrzat. Digla sam se, obukla, pokupila stvari i prva napustila prenociste. Nije bilo ugodno hodati sama po mraku. Kad je put krenuo prema sumi, nisam imala toliko hrabrosti, odlucila sam pricekati prva svijetla koja su mi pristizala - australku i svedanina, i s njima nastavila put. Nedugo nakon toga stigla nas je moja grupica - amerikanac, korejac i talijan. Doruckovali smo u prvom otvorenom baru i nastavili put zabavljajuci se filmovima i soundtrackima. Pjevuseci iza nas stigli su nas Pedro i Erik, njemac. Nevjerojatno kojom brzinom ta dvojica koracaju!
Pedro je naglo s mojih ledja skinuo ruksak, stavio ga na svoja (jer je svoj ruksak taj dan poslao taxijem do slijedeceg prenocista), i produzio dalje. Kakvo olaksanje!!! Nisam se nimalo bunila! Medutim, to je doslovno bilo: Hola i Adios! Gledala sam kako mi odlazi moja voda, kamera i novci. I ne bih me bilo nimalo briga da nije dolazila dionica od 12km bez ijedne fontane, bez kapi vode. Potrcala sam za njima i nastavila trcati 15km do St. Juana. Zabavila sam se s njima, ali me umorilo trcanje.




Oni su ostali u St. Juanu, a ja sam odlucila otici 3km dalje u drugo mjesto, gdje sam se dogovorila sa svojom grupicom prenociti.

Ages je najsladje malo mjesto kroz koje smo dosad prosli. Usred nicega, tri-cetiri ulice kucica starih preko 700 godina, predivan mali ducancic sa barom gdje serviraju domacu pitu od jabuka, mali bazencic sa zlatnim ribicama, crkvica, skola i par prenocista. Toliko je lijepo i mirno da imam potrebu saptati. :)
Moja grupica je nastavila put u slijedece mjesto. Ja se nisam mogla odvojiti od ovog. Odlucila sam ostati tamo gdje se osijecam dobro. Dagma, njemica, je odlucila isto. Ionako cu svoju grupicu sutra susresti po putu ili ih pronaci u Albergue Municipalu u Burgosu. Kilometar vise, manje - nije bitno. Jer kad Camino postane zabavan, kilometri se vise ne broje.