Ovih par dana nije bilo interneta, pa se ispricavam svima koji su se bunili ili brinuli. Bolje da ga nije bilo, jer mi ionako nije bilo do pisanja. Nije mi bilo do nicega.
Mrzim rastanke.
Sve je pocelo u Burgosu, prije 3 dana. Burgos je jedan od vecih gradova na Caminu pa ga nitko ne zaobilazi. Deset kilometara industrijske zone, guzva, buka automobila, ljudi bezizrazajnih lica, zrtve svakodnevnice, smrad ulica, namjesteni izlozi ducana - nista mi nije bilo privlacno. Tek bi pokoji starac primjetio Peregrinose i sa smjeskom pozdravio: Buen Camino!
Zute strelice uvijek vode u najuzi centar grada, do katedrale, u cijem se radijusu od 200m najcesce nalazi Albergue Municipal. Centar je lijep. Sva poznata lica su vec formirala red sjedeci na ulici bosonogi i cekajuci da se otvore vrata Albergue-a. Burgos je grad sastanka i rastanka. Vecina odluci ostati u tom gradu dan-dva, odmoriti noge i docekati one koji zaostaju. Nazalost, za mnoge je Burgos bio i posljednja stanica. Nekima je gotov godisnji odmor, neki su odlucili odustati zbog bolova, a neke je doktor sprijecio od daljnjeg fizickog napora. U svakom slucaju, tesko je bilo oprostiti se od spanjolaca, amerikanaca, francuzica, nikaragvanca, talijana i brazilca. Sjedili smo u baru na trgu dokle nam je Albergue to dopustio. Uz tapase i vino ismijali smo se svim glupostima zadnjih 10 dana, a onda se tuzna srca povukli, svak u svoje "odaje".
Sutradan je bilo jos teze. Vise nije bilo puno poznatih lica na Caminu. Nicemu se nismo veselili. Noge su same koracale taj dan 32km. Nista nismo osjecali, ni bolove u ramenima ni zuljeve u nogama. Osjecali smo samo prazninu i s pogledom uprtim u pod koracali naprijed. Svak u svom ritmu. Ni sunce se nije moglo odlucit taj dan hoce li sjati ili ne. Slusali smo vjetar, sum trave i sustanje lisca. Nije nam bilo do neke price.
Jucer smo od Hontanasa do Fromiste presli jos 37km, u tek malo boljem raspolozenju.
Ali danas je bila kap koja je prelila casu - Davidov zadnji dan godisnjeg odmora. Nakon 20km dovukli smo se do Carrion de los Condesa i ispratili Davida na autobus za Madrid.
David je lik kojeg moras voljeti i za kojim ne mozes ne zaplakati. On je bio prvi covjek kojeg sam vidjela kad me sa smjeskom probudio, kad je ova avantura zapocela, kad se autobus zaustavio u St. Jean Pied de Portu. Madridski saksofonist, covjek pun pozitivne energije, ritma i zaraznog osmjeha. On je bio moj ucitelj spanjolskog jezika, moja jazz playlista, imitator i zabavljac. On je bio nas kompas i nas GPS. Iz svakog je zbunja taj covjek iskakao i do suza bi me nasmijao svojim glupostima. Ali danas me bas uspio rastuziti! Eh! Kako ono kazu, ne treba plakati sto je zavrsilo, treba se smijati sto se dogodilo.
Pedro je spasio dan. Spremio je riblju juhu za rucak koja me vratila u zivot.
Veceru spremamo Dagma i ja.
Iza nas je jos 120km, ispred nas jos otprilike 400.
Treba gledati naprijed.
Mrzim rastanke.
Sve je pocelo u Burgosu, prije 3 dana. Burgos je jedan od vecih gradova na Caminu pa ga nitko ne zaobilazi. Deset kilometara industrijske zone, guzva, buka automobila, ljudi bezizrazajnih lica, zrtve svakodnevnice, smrad ulica, namjesteni izlozi ducana - nista mi nije bilo privlacno. Tek bi pokoji starac primjetio Peregrinose i sa smjeskom pozdravio: Buen Camino!
Zute strelice uvijek vode u najuzi centar grada, do katedrale, u cijem se radijusu od 200m najcesce nalazi Albergue Municipal. Centar je lijep. Sva poznata lica su vec formirala red sjedeci na ulici bosonogi i cekajuci da se otvore vrata Albergue-a. Burgos je grad sastanka i rastanka. Vecina odluci ostati u tom gradu dan-dva, odmoriti noge i docekati one koji zaostaju. Nazalost, za mnoge je Burgos bio i posljednja stanica. Nekima je gotov godisnji odmor, neki su odlucili odustati zbog bolova, a neke je doktor sprijecio od daljnjeg fizickog napora. U svakom slucaju, tesko je bilo oprostiti se od spanjolaca, amerikanaca, francuzica, nikaragvanca, talijana i brazilca. Sjedili smo u baru na trgu dokle nam je Albergue to dopustio. Uz tapase i vino ismijali smo se svim glupostima zadnjih 10 dana, a onda se tuzna srca povukli, svak u svoje "odaje".
Sutradan je bilo jos teze. Vise nije bilo puno poznatih lica na Caminu. Nicemu se nismo veselili. Noge su same koracale taj dan 32km. Nista nismo osjecali, ni bolove u ramenima ni zuljeve u nogama. Osjecali smo samo prazninu i s pogledom uprtim u pod koracali naprijed. Svak u svom ritmu. Ni sunce se nije moglo odlucit taj dan hoce li sjati ili ne. Slusali smo vjetar, sum trave i sustanje lisca. Nije nam bilo do neke price.
Jucer smo od Hontanasa do Fromiste presli jos 37km, u tek malo boljem raspolozenju.
Ali danas je bila kap koja je prelila casu - Davidov zadnji dan godisnjeg odmora. Nakon 20km dovukli smo se do Carrion de los Condesa i ispratili Davida na autobus za Madrid.
David je lik kojeg moras voljeti i za kojim ne mozes ne zaplakati. On je bio prvi covjek kojeg sam vidjela kad me sa smjeskom probudio, kad je ova avantura zapocela, kad se autobus zaustavio u St. Jean Pied de Portu. Madridski saksofonist, covjek pun pozitivne energije, ritma i zaraznog osmjeha. On je bio moj ucitelj spanjolskog jezika, moja jazz playlista, imitator i zabavljac. On je bio nas kompas i nas GPS. Iz svakog je zbunja taj covjek iskakao i do suza bi me nasmijao svojim glupostima. Ali danas me bas uspio rastuziti! Eh! Kako ono kazu, ne treba plakati sto je zavrsilo, treba se smijati sto se dogodilo.
Pedro je spasio dan. Spremio je riblju juhu za rucak koja me vratila u zivot.
Veceru spremamo Dagma i ja.
Iza nas je jos 120km, ispred nas jos otprilike 400.
Treba gledati naprijed.
Nema komentara:
Objavi komentar