Prvo da razjasnimo nesto: Tko god je nakon zadnja dva posta pomislio da su mi oslabili zivci, da me lagano prolazi volja ili da cu odustat, taj me ili ne poznaje dovoljno dobro ili ne zna koliko sam dugo i zarko ovo zeljela. Camino nije najidealniji odmor. Nije lagan (ako ides tempom koji ja idem), moras pretrpjeti bol i odreci se udobnosti na koju si navikao (ako odsjedas gdje i ostala vecina). Ali na to moras biti spreman i kad prihvatis to, Camino je pravi uzitak! Svaki dan sreces nova lica, upoznajes nova mjesta i otkrivas nove spoznaje.
Preksinoc, u Mansilli de las Mulas, u 1.30 sati ujutro, moje su oci bile sirom otvorene. Gledala sam u zenu koja je lezala do mene (a gdje bi drugo lezala najglasnija osoba u sobi) i nisam mogla vjerovati da zena moze hrkanjem nadglasati sve muskarce u sobi. Zurila sam u nju 10 minuta i trudila sam se ocima i snagom misli okrenit je na bok da prestane hrkat. Onako kako to Superman radi. Ali nisam jos posve razvila tu sposobnost! :)
I onda sam se sjetila onog: Kad ne mozes utjecat na druge, mozes utjecat na sebe! Dograbila sam mobitel, napipala novcanik, izvukla karticu, prelistala na mobitelu sve hotele u Leonu i u 2 sata ujutro rezervirala jednokrevetnu sobu, samo za mene. E sad moze hrkat koliko god hoce!
I bas kad sam to pomislila, ona se trgla, na tren probudila, prebacila na bok i nastala je tisina. Samoj sebi sam se nasmijala i nastavila spavati do jutra.
Sutradan je bio prekrasan dan. Samo 20tak kilometara ispred mene, koje sam sa smjeskom preletila i u Leon stigla vec oko 10.30h. Moja soba, moj tus, cista posteljina - gustala sam ka' prasica. Svidio mi se Leon. Prosetala sam ga cijelog. Usetala sam u parfumeriju, isprobala testere i izasla nasminkana i namirisana. :) Usla sam u svaki ducan i pregledala jesensko-zimsku kolekciju obuce i odjece, ali nazalost nisam smjela nista kupit. Zbog tezine ruksaka kalkuliram i sa kolicinom vode koju nosim dnevno, a kamoli jos da kupujem nesto. Isprobala sam neke nove okuse sladoleda i bas kad sam pomislila da dan ne moze biti bolji, na dnu ulice ugledam dva poznata lica kako se vucu sa ruksacima i stapovima. Tracy i BK su pozurili da do veceri stignu u Leon, da se susretnu s menom. Bila sam presretna! Pice s prijateljima je sve sto sam jos mogla pozeljeti. BK i ja smo jos za kraj veceri pogledali Luku Modrica i sa ostalim spanjolcima navijali za Real Madrid.
Pozdravili smo se. Oni su odlucili odmoriti dan vise u Leonu, a ja imam svoj plan.
Tu noc sam se napokon naspavala. Ali ujutro sam se jedva prisilila dignuti iz kreveta. I tada sam shvatila prednosti svih onih hrkanja! Da me nisu budili svojim hrkanjem, vjerojatno bi moj Camino trajao jedno najmanje 2 mjeseca! :)
Slijedeca rezervacija sobe je u Santiagu!
Jutros, dok sam po noci trazila izlaz iz grada i oznake za Camino, shvatila sam jos jednu stvar. Bez obzira koliko me ljutilo kad pogrijesim put i napravim nepotrebne korake, volim sama po noci istrazivati grad, gubiti se i traziti zute strelice. Volim sama hodati bez karte, mape, knjige ili vodica. Volim biti u svome drustvu! :) Uvijek sam znala samu sebe zabaviti! Volim se nasmjesiti ljudima po putu, pozdraviti ih i s nikim ne pricati. Volim slusati svoju muziku, upijati zrake sunca, diviti se prostranstvima oko sebe i zajedno sa svojim mislima samo hodati u ritmu.
Sad sam u Hospital de Orbigu, 32 km od Leona, u jednom od najboljih i najcistijih prenocista do sad - Albergue Verde. Svira lagana muzika, ja se opustam uz caj na lezaljci u vocnjaku i cekam veceru koju ce spremiti domacica, od svega sta uzgajaju u vrtlu. Bas po mom gustu! :)
Preksinoc, u Mansilli de las Mulas, u 1.30 sati ujutro, moje su oci bile sirom otvorene. Gledala sam u zenu koja je lezala do mene (a gdje bi drugo lezala najglasnija osoba u sobi) i nisam mogla vjerovati da zena moze hrkanjem nadglasati sve muskarce u sobi. Zurila sam u nju 10 minuta i trudila sam se ocima i snagom misli okrenit je na bok da prestane hrkat. Onako kako to Superman radi. Ali nisam jos posve razvila tu sposobnost! :)
I onda sam se sjetila onog: Kad ne mozes utjecat na druge, mozes utjecat na sebe! Dograbila sam mobitel, napipala novcanik, izvukla karticu, prelistala na mobitelu sve hotele u Leonu i u 2 sata ujutro rezervirala jednokrevetnu sobu, samo za mene. E sad moze hrkat koliko god hoce!
I bas kad sam to pomislila, ona se trgla, na tren probudila, prebacila na bok i nastala je tisina. Samoj sebi sam se nasmijala i nastavila spavati do jutra.
Sutradan je bio prekrasan dan. Samo 20tak kilometara ispred mene, koje sam sa smjeskom preletila i u Leon stigla vec oko 10.30h. Moja soba, moj tus, cista posteljina - gustala sam ka' prasica. Svidio mi se Leon. Prosetala sam ga cijelog. Usetala sam u parfumeriju, isprobala testere i izasla nasminkana i namirisana. :) Usla sam u svaki ducan i pregledala jesensko-zimsku kolekciju obuce i odjece, ali nazalost nisam smjela nista kupit. Zbog tezine ruksaka kalkuliram i sa kolicinom vode koju nosim dnevno, a kamoli jos da kupujem nesto. Isprobala sam neke nove okuse sladoleda i bas kad sam pomislila da dan ne moze biti bolji, na dnu ulice ugledam dva poznata lica kako se vucu sa ruksacima i stapovima. Tracy i BK su pozurili da do veceri stignu u Leon, da se susretnu s menom. Bila sam presretna! Pice s prijateljima je sve sto sam jos mogla pozeljeti. BK i ja smo jos za kraj veceri pogledali Luku Modrica i sa ostalim spanjolcima navijali za Real Madrid.
Pozdravili smo se. Oni su odlucili odmoriti dan vise u Leonu, a ja imam svoj plan.
Tu noc sam se napokon naspavala. Ali ujutro sam se jedva prisilila dignuti iz kreveta. I tada sam shvatila prednosti svih onih hrkanja! Da me nisu budili svojim hrkanjem, vjerojatno bi moj Camino trajao jedno najmanje 2 mjeseca! :)
Slijedeca rezervacija sobe je u Santiagu!
Jutros, dok sam po noci trazila izlaz iz grada i oznake za Camino, shvatila sam jos jednu stvar. Bez obzira koliko me ljutilo kad pogrijesim put i napravim nepotrebne korake, volim sama po noci istrazivati grad, gubiti se i traziti zute strelice. Volim sama hodati bez karte, mape, knjige ili vodica. Volim biti u svome drustvu! :) Uvijek sam znala samu sebe zabaviti! Volim se nasmjesiti ljudima po putu, pozdraviti ih i s nikim ne pricati. Volim slusati svoju muziku, upijati zrake sunca, diviti se prostranstvima oko sebe i zajedno sa svojim mislima samo hodati u ritmu.
Sad sam u Hospital de Orbigu, 32 km od Leona, u jednom od najboljih i najcistijih prenocista do sad - Albergue Verde. Svira lagana muzika, ja se opustam uz caj na lezaljci u vocnjaku i cekam veceru koju ce spremiti domacica, od svega sta uzgajaju u vrtlu. Bas po mom gustu! :)
Otvorile gmail samo zbog tebe
OdgovoriIzbrišiSretan camino tebi i ekipi