utorak, 25. rujna 2012.

Sestra

Stigla je jesen. I sve ono sto jesen nosi sa sobom.
U subotu je bio prekrasan dan. Inace ne znam koji je dan u tjednu, jer mi je svaki isti (dizanje, hodanje, jedenje, pranje, spavanje), ali po ljudima sam shvatila da je neradni dan. Svi su bili u polju! Pocela je jematva! A ja sam setala kroz vinograda i uzivala gledajuci ljude, kasete pune grozda na sve strane. Brale su se i jabuke. To je bila lijepa setnja, pa sam ucinila 10tak km vise od planiranog.
Sutradan me zato cekalo iznenadenje - prvi dan jeseni i prva kisa. Bilo mi je drago da me cekalo samo 17km po planu, do Cebreira, malog mjesta na vrhu planine visoke 1300m. Strma uzbrdica, vjetar i kisa su me umorili, ali bar nisam uzalud nosila u rusaku vjetrovku cijelo ovo vrijeme.
Dok sam cekala na otvaranje Albergua (jednog jedinog u mjestu), prisao mi je jedan momak i upitao: "Brasiliana?". Rekla sam: "No, soy croata!".
A on me samo zbunjeno pogledao i rekao: "Ah, sorry!".
Ma sta sorry, mislim se ja jednako zbunjeno.
Kasnije tog dana sam upoznala brazilku i bilo mi je sve jasno.
Cura iste visine, slicne grade, slicnog godista, tek nijansu tamnoputija, izrazajnih crnih ociju i bijelih zubi. Uspila je i mene zbunit na trenutak :), ali vjerojatno zbog slicne crvene jakete! :)
Odmah smo nekako nas dvije "kliknule".
Ujutro smo neplanirano zajedno krenule u istu uru nizbrdo. I kako smo krenule, tako se nismo odvajale.
Grace (34) je inace slikarica iz Sao Paula i imale smo dosta zajednickih tema, ali i slicnih potreba. Nema bara ni restorana u koje nas dvije nismo povirile po putu, isprobale sve kolace, torte, cajeve, kave i likere. Tako smo jucer nas dvije setale punih 14 sati, od 6h -20h. Presle smo 44km, zabavile se i umorne stigle do Sarrie. Tek smo tada shvatile da nam to i nije bilo bas pametno jer smo sutradan u istoj prljavoj robi trebale nastaviti put.
Danas nas je zato kisa oprala. Nije prestajala padati. A po putu nije bilo ni jednog bara ni restorana da nas zastiti bar malo od kise. Kad smo vec bile mokre do koze, nije nam preostalo nista drugo nego prepustiti se vremenskim prilikama. Kisa nas je umivala, a mi smo joj pjevale. Sto je ona jace padala, nas dvije smo jace pjevale. Pridruzio nam se i Giorgio, talijan. Ispjevali smo himne kisi, suncu, svim trima drzavama i nastavili improvizirat i stvarat novu muziku.
Dovukli smo se danas do Portomarina, smrznuti, pokisli i gladni.
Grace i ja smo se odmah nekako slozile i organizirale. Tusirale smo se, pa je jedna oprala robu, a druga je skoknula do trgovine po hranu i napravila veceru. I sad smo obje sretne, site i zadovoljne danom.
"We are like sisters, we share everything", rekla je ona. A i meni je bas drago da smo se srele i da ce me pratiti do Santiaga.

Pali smo (ja i svi vi koji me cijelo vrijeme vjerno pratite) ispod 100!!! Tocnije 89km do Santiaga!!! Pocinje odbrojavanje! Pocinje slavlje! Slavlje vec nagovjestava izmjenu plana, ali sta se mora nije tesko! :)


1 komentar: