Zabava je pocela jutros u 3.30h. Cijeli simfonijski orkestar je bio u sobi. Pedro, spanjolac, i ja smo se probudili u isto vrijeme, mahali jedno drugom i uzivali u koncertu.
U 5h vise nisam mogla izdrzat. Digla sam se, obukla, pokupila stvari i prva napustila prenociste. Nije bilo ugodno hodati sama po mraku. Kad je put krenuo prema sumi, nisam imala toliko hrabrosti, odlucila sam pricekati prva svijetla koja su mi pristizala - australku i svedanina, i s njima nastavila put. Nedugo nakon toga stigla nas je moja grupica - amerikanac, korejac i talijan. Doruckovali smo u prvom otvorenom baru i nastavili put zabavljajuci se filmovima i soundtrackima. Pjevuseci iza nas stigli su nas Pedro i Erik, njemac. Nevjerojatno kojom brzinom ta dvojica koracaju!
Pedro je naglo s mojih ledja skinuo ruksak, stavio ga na svoja (jer je svoj ruksak taj dan poslao taxijem do slijedeceg prenocista), i produzio dalje. Kakvo olaksanje!!! Nisam se nimalo bunila! Medutim, to je doslovno bilo: Hola i Adios! Gledala sam kako mi odlazi moja voda, kamera i novci. I ne bih me bilo nimalo briga da nije dolazila dionica od 12km bez ijedne fontane, bez kapi vode. Potrcala sam za njima i nastavila trcati 15km do St. Juana. Zabavila sam se s njima, ali me umorilo trcanje.
Oni su ostali u St. Juanu, a ja sam odlucila otici 3km dalje u drugo mjesto, gdje sam se dogovorila sa svojom grupicom prenociti.
Ages je najsladje malo mjesto kroz koje smo dosad prosli. Usred nicega, tri-cetiri ulice kucica starih preko 700 godina, predivan mali ducancic sa barom gdje serviraju domacu pitu od jabuka, mali bazencic sa zlatnim ribicama, crkvica, skola i par prenocista. Toliko je lijepo i mirno da imam potrebu saptati. :)
Moja grupica je nastavila put u slijedece mjesto. Ja se nisam mogla odvojiti od ovog. Odlucila sam ostati tamo gdje se osijecam dobro. Dagma, njemica, je odlucila isto. Ionako cu svoju grupicu sutra susresti po putu ili ih pronaci u Albergue Municipalu u Burgosu. Kilometar vise, manje - nije bitno. Jer kad Camino postane zabavan, kilometri se vise ne broje.
U 5h vise nisam mogla izdrzat. Digla sam se, obukla, pokupila stvari i prva napustila prenociste. Nije bilo ugodno hodati sama po mraku. Kad je put krenuo prema sumi, nisam imala toliko hrabrosti, odlucila sam pricekati prva svijetla koja su mi pristizala - australku i svedanina, i s njima nastavila put. Nedugo nakon toga stigla nas je moja grupica - amerikanac, korejac i talijan. Doruckovali smo u prvom otvorenom baru i nastavili put zabavljajuci se filmovima i soundtrackima. Pjevuseci iza nas stigli su nas Pedro i Erik, njemac. Nevjerojatno kojom brzinom ta dvojica koracaju!
Pedro je naglo s mojih ledja skinuo ruksak, stavio ga na svoja (jer je svoj ruksak taj dan poslao taxijem do slijedeceg prenocista), i produzio dalje. Kakvo olaksanje!!! Nisam se nimalo bunila! Medutim, to je doslovno bilo: Hola i Adios! Gledala sam kako mi odlazi moja voda, kamera i novci. I ne bih me bilo nimalo briga da nije dolazila dionica od 12km bez ijedne fontane, bez kapi vode. Potrcala sam za njima i nastavila trcati 15km do St. Juana. Zabavila sam se s njima, ali me umorilo trcanje.
Oni su ostali u St. Juanu, a ja sam odlucila otici 3km dalje u drugo mjesto, gdje sam se dogovorila sa svojom grupicom prenociti.
Ages je najsladje malo mjesto kroz koje smo dosad prosli. Usred nicega, tri-cetiri ulice kucica starih preko 700 godina, predivan mali ducancic sa barom gdje serviraju domacu pitu od jabuka, mali bazencic sa zlatnim ribicama, crkvica, skola i par prenocista. Toliko je lijepo i mirno da imam potrebu saptati. :)
Moja grupica je nastavila put u slijedece mjesto. Ja se nisam mogla odvojiti od ovog. Odlucila sam ostati tamo gdje se osijecam dobro. Dagma, njemica, je odlucila isto. Ionako cu svoju grupicu sutra susresti po putu ili ih pronaci u Albergue Municipalu u Burgosu. Kilometar vise, manje - nije bitno. Jer kad Camino postane zabavan, kilometri se vise ne broje.
Nema komentara:
Objavi komentar