Od zadnjeg javljanja pomakli smo se 62 km. Sad smo u Los Arcosu.
Prekjucer je bio naporan dan. Puno bolnih koraka i nateceni misici koljena.
Emily je ostala u Puenta de la Reini, korejac i ja smo otisli 7km dalje, a spanjolci su zavrsili jos 5km dalje. Vjerojatno ih vise necemo ni vidit.
Cirauqui je prekrasno malo, staro mjesto na brdascu, a u njegovom najvisem, sredisnjem djelu nalazi se crkva. Kao mali Primosten, samo sta ovaj Primosten okruzuju vinogradi, a ne more. To brdasce smo presli zadnjim atomima snage, a kad smo dosli do prenocista vec je bilo kasno, 17h, i mjesta za nas vise nije bilo. Pokucala sam sveceniku na vrata i on nas je smjestio u neku prostoriju pokraj crkve. Zupna prenocista su besplatna, ali donacije su dobrodosle.
Nakon tusiranja i pokusaja skidanja Compeed flastera alkoholom, jer drugacije nije bilo moguce (flaster je gelaste strukture), zapeklo me do boli. Od flastera i zulja nastala je otvorena rana i ja vise nisam imala snage nastaviti njegu. Odjednom sam se osjetila toliko iscrpljenom i suze su mi same potekle.
Onda su svi skocili!
Njemica je izvadila svoju medicinu, brazilac je objasnjavao sta treba raditi, amerikanac je ponudio svoje trake, madjarica se suosjecala s menom, a izraelka je otrcala po francuskinju u drugo prenociste koja mi je na kraju previla nogu. Medunarodna pomoc! :) Spasili me!
Tada je pala odluka - treba nam dan odmora.
Jucer smo se dovukli do Estelle, s noge na nogu, samo 15km dalje. Odlucili smo oprat sve sto se dalo oprat, sredit noge, dignit ih u zrak i pricekat Emily.
Dok sam njegovala svoje noge u dvoristu poprilicno zgodnog prenocista, nema osobe koja nije svratila do mene i napravila onu bolnu grimasu. I onda su redom svi mi poceli spominjat doktora. Meni rana nije izgledala tako strasno, ali uspjeli su me pripast. Poslusala sam ih i umisto da odem do fontane iz koje tece vino (vjerojatno jedina na svijetu, a nalazi se nedaleko od Estelle) i opskrbim se vinom za tu opustajucu vecer, ja sam otisla na Hitnu.
Tamo su me odmah trazili osiguranje, koje ja naravno nisam imala. I bez da pogledaju sto nije u redu s menom, trazili su da ispunim papirologiju. Ispunila sam i to, samo da me saslusaju, ali kako je i dalje odbijala razgovor s menom - neljubaznost na vrhuncu, digla mi je zivce. Na svom tecnom spanjolskom sam je pitala: "Quanto?" i ucinila mot s prstima. 100 eura!!!! Da mi pogleda ranu i eventualno stavi dezinfekciju i flaster??? Okrenila sam se na mojoj bolnoj peti i otisla!
Zena u ljekarni je bila puno ljubaznija i objasnila mi sve sto trebam znati i napraviti.
Moja ljekarna se sad znatno povecala, a ja sam doktorirala na zuljevima i otvorenim ranama.
Za Camino je bitno znati da nisu potrebne gojzerice. Moguce je ovaj Put preci i u malo boljim sandalama. Najidealnije su jos obicne patike za trcanje, lagane i prozracne. Ako imate stapove, to je dovoljna potpora za gleznjeve kad se ide uzbrdo, a pogotovo nizbrdo. Carape su jako bitne i to ne one pamucne sto zadrzavaju vlagu, nego posebne carape za treking - tu sam investiciju napravila prije Puta. Ono sta nisam radila, a sto bi vjerojatno sprijecilo sve ovo, su pauze svakih 8-10km, skidanje gojzerica i carapa radi susenja nogu (dovoljno 3 minute) i pomogucnosti mjenjanje carapa.
Poslije doktora i ljekarne, svratila sam u crkvu na misu i blagoslov hodocasnika i to me potpuno smirilo. Nema te boli da me zaustavi sad!
Napravila sam veceru za prijatelje i odmorila se za novi dan.
Danas sam bila pametnija i radila pauze. Emily je jos u bolovima i odlucila se prebaciti autobusom do slijedeceg prenocista. Korejac prati moj korak.
Camino je zaista bolan, ali vrijedi svakog koraka!
Prekjucer je bio naporan dan. Puno bolnih koraka i nateceni misici koljena.
Emily je ostala u Puenta de la Reini, korejac i ja smo otisli 7km dalje, a spanjolci su zavrsili jos 5km dalje. Vjerojatno ih vise necemo ni vidit.
Cirauqui je prekrasno malo, staro mjesto na brdascu, a u njegovom najvisem, sredisnjem djelu nalazi se crkva. Kao mali Primosten, samo sta ovaj Primosten okruzuju vinogradi, a ne more. To brdasce smo presli zadnjim atomima snage, a kad smo dosli do prenocista vec je bilo kasno, 17h, i mjesta za nas vise nije bilo. Pokucala sam sveceniku na vrata i on nas je smjestio u neku prostoriju pokraj crkve. Zupna prenocista su besplatna, ali donacije su dobrodosle.
Nakon tusiranja i pokusaja skidanja Compeed flastera alkoholom, jer drugacije nije bilo moguce (flaster je gelaste strukture), zapeklo me do boli. Od flastera i zulja nastala je otvorena rana i ja vise nisam imala snage nastaviti njegu. Odjednom sam se osjetila toliko iscrpljenom i suze su mi same potekle.
Onda su svi skocili!
Njemica je izvadila svoju medicinu, brazilac je objasnjavao sta treba raditi, amerikanac je ponudio svoje trake, madjarica se suosjecala s menom, a izraelka je otrcala po francuskinju u drugo prenociste koja mi je na kraju previla nogu. Medunarodna pomoc! :) Spasili me!
Tada je pala odluka - treba nam dan odmora.
Jucer smo se dovukli do Estelle, s noge na nogu, samo 15km dalje. Odlucili smo oprat sve sto se dalo oprat, sredit noge, dignit ih u zrak i pricekat Emily.
Dok sam njegovala svoje noge u dvoristu poprilicno zgodnog prenocista, nema osobe koja nije svratila do mene i napravila onu bolnu grimasu. I onda su redom svi mi poceli spominjat doktora. Meni rana nije izgledala tako strasno, ali uspjeli su me pripast. Poslusala sam ih i umisto da odem do fontane iz koje tece vino (vjerojatno jedina na svijetu, a nalazi se nedaleko od Estelle) i opskrbim se vinom za tu opustajucu vecer, ja sam otisla na Hitnu.
Tamo su me odmah trazili osiguranje, koje ja naravno nisam imala. I bez da pogledaju sto nije u redu s menom, trazili su da ispunim papirologiju. Ispunila sam i to, samo da me saslusaju, ali kako je i dalje odbijala razgovor s menom - neljubaznost na vrhuncu, digla mi je zivce. Na svom tecnom spanjolskom sam je pitala: "Quanto?" i ucinila mot s prstima. 100 eura!!!! Da mi pogleda ranu i eventualno stavi dezinfekciju i flaster??? Okrenila sam se na mojoj bolnoj peti i otisla!
Zena u ljekarni je bila puno ljubaznija i objasnila mi sve sto trebam znati i napraviti.
Moja ljekarna se sad znatno povecala, a ja sam doktorirala na zuljevima i otvorenim ranama.
Za Camino je bitno znati da nisu potrebne gojzerice. Moguce je ovaj Put preci i u malo boljim sandalama. Najidealnije su jos obicne patike za trcanje, lagane i prozracne. Ako imate stapove, to je dovoljna potpora za gleznjeve kad se ide uzbrdo, a pogotovo nizbrdo. Carape su jako bitne i to ne one pamucne sto zadrzavaju vlagu, nego posebne carape za treking - tu sam investiciju napravila prije Puta. Ono sta nisam radila, a sto bi vjerojatno sprijecilo sve ovo, su pauze svakih 8-10km, skidanje gojzerica i carapa radi susenja nogu (dovoljno 3 minute) i pomogucnosti mjenjanje carapa.
Poslije doktora i ljekarne, svratila sam u crkvu na misu i blagoslov hodocasnika i to me potpuno smirilo. Nema te boli da me zaustavi sad!
Napravila sam veceru za prijatelje i odmorila se za novi dan.
Danas sam bila pametnija i radila pauze. Emily je jos u bolovima i odlucila se prebaciti autobusom do slijedeceg prenocista. Korejac prati moj korak.
Camino je zaista bolan, ali vrijedi svakog koraka!
ljubi te seka. pomalo i sigurno.
OdgovoriIzbriši