Jutra su mi najdraza, ali i najteza!
Jedna noc nije dovoljna da se ramena odmore, pa svako jutro staviti ponovo rusak na ledja poprilicno boli. O nogama da ni ne govorim! Za napravit prve korake ujutro treba biti psihicki spreman.
Svako jutro pokusavamo sto ranije se dignit, sto ranije krenit, da bi izbjegli hodanje po najvecem suncu, ali u koju god uru se probudili, uvijek nekako uspijemo krenuti tek oko 6h. Tada je svakako jos uvijek noc, pa svjetlima trazimo sprejom iscrtane zute strelice i druge oznake za Camino. Cesto pomislim kako bi to funkcioniralo u Hrvatskoj. Uvjerena sam da bi se kod nas nasla neka "pametna glava" koja bi istim tim zuti sprejom nadodala par strelica vise i tako zbunila hodocasnike ili ih zavrtila u krug. Tako rano ujutro tesko je naci covjeka na ulici za pitati za upute.
Ujutro smo svi uglavnom sutljivi. Ja upalim mp3 player, pustim muziku koja me nosi i ne dozvolim sebi da mi se misli spuste do nogu. Polusnena, u svojoj jutarnjoj molitvi, budim se zajedno s danom, a ti prvi kilometri utope se u snu. Kad prve zrake sunce izvire kroz vinograde i maslinike na putu, to mi je definitvno najdrazi dio dana. Imamo srece da nas prati lijepo vrijeme.
Ali kada svoju prvu pauzu odlucite napravite nakon 15km, pa jos putem naletite na Golf Club gdje vam serviraju dorucak - kavicu, sok i sendvic, taj dan apsolutno vise nista ne moze pokvariti! Osmjeh sa lica ne silazi!
I onda shvatim: Pa da, danas je nedjelja! Netko to od gore vidi sve.
Uzivala sam danas setat 20km do Santo Dominga.
I bas kako se po jutru dan poznaje, tako nas je spanjolac iznenadio i u Santo Domingu rezervirao apartman za nas devetoro: dvoje amerikanaca, irkinju, dvije francuzice, nikaragvanca, korejca, sebe i mene. CETIRI SOBE, DVA KUPATILA i k tome jos CISTA POSTELJINA i RUCNICI jos - mojoj sreci nema kraja!!!
Irkinji je danas zadnja vecer (gotov godisnji odmor), a mi nemamo policijski sat....
Sve se bojim kako ce sutra jutro izgledati! :)
Jedna noc nije dovoljna da se ramena odmore, pa svako jutro staviti ponovo rusak na ledja poprilicno boli. O nogama da ni ne govorim! Za napravit prve korake ujutro treba biti psihicki spreman.
Svako jutro pokusavamo sto ranije se dignit, sto ranije krenit, da bi izbjegli hodanje po najvecem suncu, ali u koju god uru se probudili, uvijek nekako uspijemo krenuti tek oko 6h. Tada je svakako jos uvijek noc, pa svjetlima trazimo sprejom iscrtane zute strelice i druge oznake za Camino. Cesto pomislim kako bi to funkcioniralo u Hrvatskoj. Uvjerena sam da bi se kod nas nasla neka "pametna glava" koja bi istim tim zuti sprejom nadodala par strelica vise i tako zbunila hodocasnike ili ih zavrtila u krug. Tako rano ujutro tesko je naci covjeka na ulici za pitati za upute.
Ujutro smo svi uglavnom sutljivi. Ja upalim mp3 player, pustim muziku koja me nosi i ne dozvolim sebi da mi se misli spuste do nogu. Polusnena, u svojoj jutarnjoj molitvi, budim se zajedno s danom, a ti prvi kilometri utope se u snu. Kad prve zrake sunce izvire kroz vinograde i maslinike na putu, to mi je definitvno najdrazi dio dana. Imamo srece da nas prati lijepo vrijeme.
Ali kada svoju prvu pauzu odlucite napravite nakon 15km, pa jos putem naletite na Golf Club gdje vam serviraju dorucak - kavicu, sok i sendvic, taj dan apsolutno vise nista ne moze pokvariti! Osmjeh sa lica ne silazi!
I onda shvatim: Pa da, danas je nedjelja! Netko to od gore vidi sve.
Uzivala sam danas setat 20km do Santo Dominga.
I bas kako se po jutru dan poznaje, tako nas je spanjolac iznenadio i u Santo Domingu rezervirao apartman za nas devetoro: dvoje amerikanaca, irkinju, dvije francuzice, nikaragvanca, korejca, sebe i mene. CETIRI SOBE, DVA KUPATILA i k tome jos CISTA POSTELJINA i RUCNICI jos - mojoj sreci nema kraja!!!
Irkinji je danas zadnja vecer (gotov godisnji odmor), a mi nemamo policijski sat....
Sve se bojim kako ce sutra jutro izgledati! :)
Nema komentara:
Objavi komentar