Cruz de Ferro se nalazi na vrhu planine visoke 1500m i mnogima je vazna tocka ovog Camina. Neki cak tocno planiraju odredeni dan i sat kad trebaju doci do Kriza, vezuci to za neke dogadaje iz proslosti. Drveni stup na cijem vrhu je zeljezni kriz uzdignut je na malom brdascu koji je sacinjen od hrpe kamenja. Medutim, svaki taj kamen, a nerjetko i neki predmet, u podnozju kriza predstavlja nesto, neko breme zivota. Godinama su ih ljudi ostavljali kao simbol neceg cega se zele rjesiti - uspomena, briga, problema ili samo kao simbol truda koje podnose na hodocascu.
Ispred Cruz de Ferra stigla sam u svitanje. Vec je bilo dosta ljudi oko kriza. Svi su u tisini, iz svojih nekih razloga, stajali oko kriza. Zrak je bio nabijen energijom, emocijama. Gledala sam jednog starijeg gospodina koji se izdvojio sa strane, naslonio na ogradu i tiho plakao. Stegne ti se srce, htio ti to ili ne. U tom trenutku mi je bilo drago da sam jutros sama stigla do kriza. Izvadila sam iz ruksaka kamen koji sam donijela od doma. Kamen sam uzela na posebnom mjestu i svi clanovi moje obitelji su ga potpisali. (Pst, jedan potpis sam krivotvorila zbog odsutnosti clana! :))
Stala sam ispod kriza. To je bilo 5 minuta za moju obitelj...
Spustila sam kamen i vise ga nisam pogledala.
Hoce li s tim odlaganjem kamena nestati brige i problemi koje opterecuju moju obitelj i svakog clana posebno? Ne znam. Mozda se nece nista dogoditi. A mozda i hoce! A mozda ce samo svi ti problemi i brige poprimiti neku drugu dimenziju, dobiti neki drugi smisao, i sve ce se moci puno lakse podnositi. Na kraju krajeva, to uopce nije bitno. Bitno je samo jedno: bitno je vjerovati! Bilo da je to vjera u Boga ili vjera u ljubav, ili vjera u obitelj, vjera u prijatelje ili jednostavno vjera u bolje sutra - bitno je imati vjeru. Jer covjek bez vjere je covjek bez nade. A covjek bez nade je tuzan, jadan, izgubljen.
Ja tuzna nisam. Zapravo, sretna sam jer mi je ruksak olaksan za milijun briga! :)
A i kilometri se tope. Sad smo na brojci 1! Je da je 199, ali je prva brojka broj 1! :) Razlog vise da budem sretna!
Ispred Cruz de Ferra stigla sam u svitanje. Vec je bilo dosta ljudi oko kriza. Svi su u tisini, iz svojih nekih razloga, stajali oko kriza. Zrak je bio nabijen energijom, emocijama. Gledala sam jednog starijeg gospodina koji se izdvojio sa strane, naslonio na ogradu i tiho plakao. Stegne ti se srce, htio ti to ili ne. U tom trenutku mi je bilo drago da sam jutros sama stigla do kriza. Izvadila sam iz ruksaka kamen koji sam donijela od doma. Kamen sam uzela na posebnom mjestu i svi clanovi moje obitelji su ga potpisali. (Pst, jedan potpis sam krivotvorila zbog odsutnosti clana! :))
Stala sam ispod kriza. To je bilo 5 minuta za moju obitelj...
Spustila sam kamen i vise ga nisam pogledala.
Hoce li s tim odlaganjem kamena nestati brige i problemi koje opterecuju moju obitelj i svakog clana posebno? Ne znam. Mozda se nece nista dogoditi. A mozda i hoce! A mozda ce samo svi ti problemi i brige poprimiti neku drugu dimenziju, dobiti neki drugi smisao, i sve ce se moci puno lakse podnositi. Na kraju krajeva, to uopce nije bitno. Bitno je samo jedno: bitno je vjerovati! Bilo da je to vjera u Boga ili vjera u ljubav, ili vjera u obitelj, vjera u prijatelje ili jednostavno vjera u bolje sutra - bitno je imati vjeru. Jer covjek bez vjere je covjek bez nade. A covjek bez nade je tuzan, jadan, izgubljen.
Ja tuzna nisam. Zapravo, sretna sam jer mi je ruksak olaksan za milijun briga! :)
A i kilometri se tope. Sad smo na brojci 1! Je da je 199, ali je prva brojka broj 1! :) Razlog vise da budem sretna!
Nema komentara:
Objavi komentar